Često se plašimo tišine, jer u njoj mogu isplivati delovi nas samih koje smo sakrili, potisnuli ili zaključali, kao duh iz starog ormara. Tišina nas suočava sa onim što pokušavamo da izbegnemo, sa osećanjima koja ne želimo da priznamo, sa mislima koje nas plaše. Često bežimo od nje, jer ona može da bude neprijatna, čak zastrašujuća. Ipak, samo u tišini možemo zaista da čujemo sebe, da oslušnemo unutrašnji glas, koji je često blokiran bučnim svetom oko nas.
U psihoterapiji, tišina nije neprijatelj – naprotiv, ona je ključni alat. Tokom seanse, stvaramo prostor tišine, kao oazu, kao predah od stalne buke misli, razgovora i spoljnog sveta. Ta tišina omogućava da uđemo u dubinu svog bića, da se povežemo sa sobom i da iz nje izvučemo uvid u ono što smo možda godinama zanemarivali.
Takva podržavajuća tišina ima moć da obogati i ojača. To nije tišina koju treba bežati, već ona koja nas poziva da zastanemo, da oslušnemo sebe, da se povežemo sa unutrašnjim svetom i da se iscelimo.
Kada se usudimo da je dozvolimo sebi, ona često postaje most ka samorazumevanju, izlečenju i unutrašnjoj snazi.